Hej, ja sam Viktorija.
Tvoja babica.

Zovem se Viktorija i moja priča o pozivu primalje zapravo je počela puno prije nego što sam uopće znala što primaljstvo uistinu jest.

Još kao mala djevojčica obožavala sam se igrati “medicinske sestre” koja pomaže svojim “ozlijeđenim” plišancima razbacanima po kući. U toj igri često su mi pomagali brat i sestra, pomno smišljajući kakve sve ozljede imaju naši mali plišani pacijenti i što bi im trebalo učiniti da im bude bolje. Njima je trebala hitna pomoć, a ja sam uživala u toj ulozi — stavljala sam zavoje na njihove šapice, flastere na ogrebotine, nosila ih u rukama do naše izmišljene ambulante i osjećala da radim nešto važno, nježno i dobro.

Već s četiri godine počela sam govoriti kako ću, kad odrastem, biti medicinska sestra, baš kao moja mama. Ona je vrlo rijetko kod kuće govorila o svom poslu i pacijentima, pa kao dijete nisam mogla do kraja razumjeti što točno radi. Ali osjećala sam jedno — da brine o ljudima kojima je pomoć potrebna, s istom onom toplinom i brižnošću koju je imala i kod kuće. To je u meni ostavilo dubok trag.

Vrijeme je prolazilo, odrastala sam, ali ta želja nije nestajala. Uvijek sam nekako znala da će moj životni put biti vezan uz pomaganje drugima, uz njegu, podršku i blizinu čovjeku u osjetljivim trenucima. Jedino zanimanje koje sam uz to još kratko uzimala u obzir bila je fizioterapija, jer me i to područje dosta rano počelo zanimati. Ipak, srce me stalno nekako vraćalo istom pozivu.

Moj osmi razred bio je vrlo važan i osjetljiv period, pun odluka i razmišljanja o tome kojim putem krenuti dalje. Trebalo je misliti na ocjene, na upis, na budućnost. I baš tada, sasvim spontano, dok smo prolazile pokraj KBC-a Sestre milosrdnice, moja mama me upitala nešto što ću zauvijek pamtiti:

“Viki, jesi li možda razmišljala da upišeš za primalju?”

Primalju? Što je to? Do tada za to zanimanje gotovo da nisam ni čula.

Tada mi je objasnila koliko je to posebno, plemenito i duboko pozivno zanimanje. Govorila mi je o tome kako je primalja osoba koja prva prima novi život u svoje ruke, kako je uz ženu u jednom od najvažnijih, najintimnijih i najsnažnijih trenutaka njezina života. Rekla mi je da je to bio njezin san dok je i sama bila djevojka, ali da joj okolnosti u kojima je odrastala nisu dopustile da krene tim putem. Upisala je školu za medicinsku sestru i bila je, i ostala, iznimno predana svom pozivu. Upravo je ona bila moj prvi i najvažniji primjer.

Priznajem, nakon tog razgovora danima sam razmišljala o tome. Raspitivala sam se o školi za primalje, o tom zanimanju, o svemu što ono nosi. I nije prošlo dugo dok nisam u sebi jasno osjetila: to je to. To nije bio samo izbor škole ni zanimanja. Bio je to osjećaj da se prepoznajem u tom pozivu.

Odlučila sam da želim biti primalja.

Znala sam da želim biti uz žene kada im je podrška najpotrebnija. Znala sam da želim pomagati u trenucima rađanja, ali i u trenucima straha, neizvjesnosti, pitanja i ranjivosti. Željela sam nositi ta mala, nevina bića u svojim rukama, ali jednako tako i ženama pružiti osjećaj sigurnosti, nježnosti, razumijevanja i povjerenja. Htjela sam u svoj rad utkati ljubav, empatiju, smirenost i stručnost — i u sretnim, i u teškim trenucima.

Danas, kada iza sebe imam godine iskustva u primaljstvu, mogu reći da je to zanimanje još ljepše, dublje i odgovornije nego što sam kao djevojčica mogla zamisliti. A uloga majke dodatno me obogatila i učvrstila u svemu što jesam — i kao žena, i kao primalja. Majčinstvo je mom profesionalnom putu dalo novu dimenziju, još više razumijevanja, još više blizine i još više poštovanja prema svakoj ženi, svakoj trudnoći, svakom porodu i svakom početku.

Moja edukacija i moje cjeloživotno usavršavanje tu ne prestaju. Naprotiv, i dalje rastu i grade se, baš kao i moj pristup radu sa ženama i obiteljima. Vjerujem da svaka žena zaslužuje stručnu podršku, topao pristup, osjećaj sigurnosti i nekoga tko će je doista vidjeti, čuti i razumjeti.

Primaljstvo za mene nije samo zanimanje. To je poziv, odgovornost i duboka ljudska povezanost s novim počecima života.